Imagine.

Dobrodošli na moj blog

08.07.2019.

****


On se osjećao i prkosno i ponosno
Nešta se u njemu sladilo, radošću koju je samo on vidio i osjećao , dok je lizao slatke kapi radosti sa svojih mehkih i umornih dlanova. Odluka, da ne smije ni okasniti niti požuriti, vraćala mu je mudrost i ozbiljnost u lice.

Imao je najljepše oči koje sam vidjela do sada.

Pomišljala sam da se umiješam u njegovu sreću I da mu kažem, da Duša za razliku od razuma, nikada ne griješi. Duša prosto zna, jer ona niti misli niti osjeća. Duša zna.

U međuvremenu sam zavoljela ono stablo, pod koje se sklanjao od oluja. I onda kada ga tuga ophrva i sveže mu ruke, pa se zakune da neće ni pero u tintu umakati više. Nego je nastavio u koru drveta urezivaati recke i povrede svoga srca. Srastao sa svojim bolom, kao kamen kad za kamen srasta. Poistiha.
Ja sam opet bila onaj noćni leptir, koji s ljubavlju kidiše na plamen. Ljubila sam ga usnama koje nemam I stiskala čvrsto rukama koje nemam.

- Kuda ćeš to, pitao je ?
- Tamo, kuda si i ti otišao- rekla sam.

Ona dva neimara, u nama, sanjala su isti Most.
I mezar, u koji će nas ljudi pronijeti kroz otkose pšenice I spustiti praznih ruku. Znam i to, da će jedna od naše dvije duše mirisati. Njegova.


.


Noviji postovi | Stariji postovi