buđenje Mjeseca.

Učili su ga, još od malih nogu, dok mu kosti na lobanji srastahu, da je cio ovaj vidljivi svijet njegov neprijatelj. I on ih je gledao. Gledao, kako jedni druge hvataju za grla, od kojih bijaše debelih i zaobljenih baš kao i onih tankih mršavih, bilesi ih je čovjek mogao jednom rukom obuhvatiti i istrgnuti grkljan.

Svjedočio je iz dana u dan, kako je stasavao u prelijepog ozbiljnog muškarca, da su njihove oči bile sasvim drugačije. Kamene. Obično kamenje rasuto pored puta.

A ja, ja sam gledala njega. Njegove plave oči, to drago, rijetko kamenje.

Nisam ga htjela izgubiti, ni pod koju cijenu. Bio je i previše dragocjen. Esencija nježnog i svilenog mu tkiva, obavezivala je, da ga zaštitim i miniram sve puteve do njega. A, onu kartu, na kojoj je put do njega hijeroglifima šifriran, na leđa da mi tetoviraju dopustim.

Baš kao što to prepredeni i iskusni gusari rade.

Jer, on, nikada se nije ispričavao.

Nikada. Nikome. Ni za jedno svoje djelo ili nedjelo.

Volio je sarkazam, svoj, vlastiti. Volio je život i nije strahovao da ga živi. Razbijao je i spajao emocije , u nukleusu, ne stideći se izvaditi iz majkine stare krpe, komad hljeba, i jesti ga, mrvicu po mrvicu.

Kao Ptica.

Slobodan.

Bio je, istovremeno, i nadmoćan i nemoćan. Mogla sam, komotno, igle mu zabadati , u Oči, u Srce.

Bio je.. bio je onaj mjesec na nebu, koji me vuče naprijed, kroz duboku i gustu noć.

.